Eksperimentalna poezija

Inspirirano jazzom i apsktratknim ekspresionističkim slikarstvom, eksperimentalni pisci često su bili boemski kontrakulturni intelektualci koji su se odvajali od sveučilišta i otvoreno kritizirali “buržujsko” američko društvo. Njihovo pjesništvo je smjelo, originalno i ponekad šokantno. U svojoj potrazi za novim vrijednostima pokazivalo je privrženost zastarjelom svijetu mitova, legendi i tradicionalnih društava poput Indijanskog. Forme su slabo definirane, spontane i organske; proizlaze iz teme i onog što pjesnik osjeća dok piše pjesmu i iz prirodnih stanki govora.

Može ih se podijeliti u pet škola:

Škola Black Mountain

Škola Black Mountain imala je svoje središte u okolici sveučilišta Black Mountain College, eksperimentalne i liberalne visoke umjetničke škole u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini, gdje su pjesnici Charles Olson, Robert Duncan, i Robert Creeley poučavali tokom ranih pedesetih. Ed Dorn, Joel Oppenheimer, i Jonathan Williams studirali su ondje a Paul Blackburn, Larry Eigner, i Denise Levertov objavljivali su djela u školskom časopisu Origin i Black Mountain Review. Škola Black Mountain povezana je s teorijom “projektivnog stiha” Charlesa Olsona  koja je inzistirala na otvorenoj formi zasnovanoj na spontanosti pauze za dah u govoru i dužini teksta tokom pisanja na pisaćoj mašini.

Škola San Francisco

Škola San Francisco inspirirana je istočnjačkom filozofijom i religijom kao i japanskim i kineskim pjesništvom. Ljepota okoliša San Francisca također je bila inspiracija pjesnicima koji su u svojim pjesmama izražavali svoje duboke osjećaje prema prirodi. Mnoge pjesme su smještene u planinama ili se odvijaju tokom izleta. Pjesništvo se okreće prirodi umjesto literarnoj tradiciji kao izvoru inspiracije.

Pjesnici iz San Francisca uključuju Jacka Spicera, Lawrencea Ferlinghettia, Roberta Duncana, Phila Whalena, Lewa Welcha, Garya Snydera, Kennetha Rexrotha, Joanne Kyger, i Diane diPrima. Mnogi od njih su se poistovjećivali s radnicima. Njihovo je pjesništvo jednostavno, pristupačno i optimistično.

Beat Pjesnici

Škola San Franciso stapa se s slijedećom grupom – beat pjesnicima koji su se pojavili tokom pedesetih. Izraz beat sugerira glazbene ritmove jazza (musical downbeats); anđeosko blaženstvo (angelical beatitude or blessedness); i umor ("beat up"). Beatnici su bili inspirirani jazzom, istočnjačkom religijom i životom lutalice. Sve to je prikazano u slavnom romanu Jacka Kerouaca “Na cesti”, koji je postao senzacija kada je objavljen 1957. Prepričavanje putovanja automobilom preko Sjedinjenih država tokom 1947., ovaj je roman napisan “u groznici” tokom tri tjedna, na samo jednoj roli papira. Divlji improvizacijski stil, mistični likovi i odbacivanje autoriteta i konvencija raspaljivalo je mašti mladih čitalaca i pomoglo je početku kontrakulture mladih koji su putovali zemljom na biciklima tokom šezdesetih.

Most Većina važnih beatnika preselila se s američke istočne obale u San Francisco, stekavši svoje prvo nacionalno priznanje u Kaliforniji. Karizmatični Allen Ginsberg (1926-1997) postao je glavni predstavnik grupe. Na sveučilištu Columbia sprijateljio se s Kerouacom (1922-1969) i Williamom Burroughsom (1914-1997). Njih troje činili su srž Beat pokreta.

Drugi beatnici bili su između ostalih izdavač Lawrence Ferlinghetti (1919- ) čija je knjižara City Lights postala okupljalište beatnika. Njegovo promišljeno, zabavno i političko pjesništvo uključuje i djelo A Coney Island of the Mind (1958).

Gregory Corso (1930-2001) ostao je zapamćen po svescima zabavnih pjesama poput pjesme “Marriage" koja se često može naći u antologijskim zbirkama.

Beat pjesništvo je usmeno, repetitivno i iznimno učinkovito kada se čita, ponajviše zato jer se razvilo iz čitanja pjesama u underground klubovima. Beat pjesništvo bio je oblik literature koji se najviše protivi establišmentu u SAD ali ispod njegovih šokantnih riječi nalazi se ljubav prema državi. Pjesništvo je krik boli i bijesa koji su pjesnici osjećali dok su promatrali ono što su oni smatrali gubitkom američke nevinosti i tragičnim traćenjem njenog ljudstva i materijalnih resursa.

 Pjesme poput Howl (1956) Allena Ginsberga revolucionarizirale su tradicionalno pjesništvo.

I saw the best minds of my
    generation destroyed by
    madness, starving hysterical
    naked,
dragging themselves through the
    negro streets at dawn
    looking for an angry fix,
angelheaded hipsters burning
    for the ancient heavenly
    connection to the starry
    dynamo in the
    machinery of night...

Škola New York

Pjesnici njujorške škole nisu bili zainteresirani za moralna pitanja i općenito su se klonili političkih problema.

Glavni akteri njujorške škole - John Ashbery, Frank O'Hara, i Kenneth Koch – upoznali su se na Harvardu. Njihovo je pjesništvo urbano, cool, nereligiozno, duhovito i smireno sofisticirano. Njihove su pjesme brzog tempa, pune urbanih detalja, apsurdnosti i osjećaja suzdržanog vjerovanja koji gotovo da možete okusiti.

New York je središte umjetnosti u Americi i rodno mjesto apstraktnog ekspresionizma, jedne od najvećih inspiracija ovog pjesništva. Većina pjesnika bila je zaposlena kao kritičari ili kustosi muzeja ili su surađivali s slikarima. Možda su ponajviše zbog njihove ljubavi prema apstraktnoj umjetnosti koja često ne vjeruje figurativnim oblicima i očitim značenjima njihova djela teško shvativa, poput kasnijih djela Johna Ashberya (1927- ), koji je možda primio najviše pohvala kritičara.

Nadrealizam i egzistencijalizam

Nadrealistička i egzistencijalistička škola teško se definira zbog nejasna geografska položaja. Nadrealisti prikazuju podsvijest kroz živopisne, snolike slike i veći dio pjesništva. Iako na prvi pogled različiti, nadrealisti s feministkinjama pjesnikinjama i pjesnicima manjina dijele osjećaj otuđenosti od mainstream književnosti. Tek se tokom šezdesetih nadrealizam (uz egzistencijalizam) udomaćio u Americi zbog stresa sukoba u Vijetnamu.

Tokom šezdesetih mnogi su američki pisci, među njima i W.S. Merwin, Robert Bly, Charles Simic, Charles Wright, i Mark Strand, imali uzore u francuskim i španjolskim nadrealistima zbog njihove čiste osjećajnosti, arhetipskih slika i modela neracionalnog, egzistencijalnog nemira.